Barrage de Malpasset

Posted on 20/08/2010


J.P.a sam upoznala dan ranije kad sam izašla da se divim njegovim starim i kljakastim kozama. J.P. ima oko 70 godina i obolio je od parkinsonove bolesti. To ga ne spriječava da svako jutro iz šume dovuće naramak granja i lišća koje proždrljivo popasu njegove dvije koze ljubmice; Tifanny i Juno. Njih dvije su majka i kćer, toliko stare da se jedva kreću, pre stare da daju mljeko, ne moram naglašavati da su postale nejestive prije kojih 5 godina…J.P. ih je spasio od seljaka koji ih se htjeo riješiti i tako njih dvije svoje dane provode u uništavanju J.P. ovog vrta i služeći kao petting animals za goste, gradsku djecu koja se izbezume or sreće kada vide domaću životinju – gošću kao što sam ja.
J.P. je prvi susjed mojih prijatelja u seocetu St. Maurice, uglavljenom u dolini francuskih Alpi koje smo posjetili ovog ljeta.

Saznavši za moj projekt u kojem je riječ o brani koja puca, te noći J.P. je došao na večeru sa plastičnom kutijom u kojoj je skupio i čuva jedine ostatke svog života do 1959. Te godine je pukla brana u Malpassetu. Ta katastrofa neviđenih razmjera je saprala gradić Frejus sa lica zemlje.

Frejus, pored Nice je J.P.ov rodni grad u čijoj je bilzini 1954. izgrađena brana Malpasset radi navodnjavanja okolne poljoprivrede. 1959 obilne kiše su poplavile cijeli  Cote d’Azur…Kiše su padale danima i konačno je oko 21 h odlučeno da se slivnice brane otvore. Pritisak vode je bio toilko jak da se na brani pojavila pukotina, branaje počela vibrirati i na kraju je pukla.

Vodeni val visok 40 metara i dug 11 kilometara je krenuo prema Frejusu gdje je stigao za 20 minuta. Od Frejusa u dolini nije ostalo ništa. Kuće su saprane u more.

J.P. mi govori kako se njegov brat spasio. Čuo je buku i vidio je vodu kako dolazi, naredio je svima u kući da se sakriju u najdalji dio kuće. Val je digao kuću i cijelu obitelj Bertrand sa sobom. Brat se uspio nekako boriti za zrak, izranjao je i ponovo je puštao da ga voda topi i nosi. Sve tako do desetak kilometara nizvodno kad se uhvatio za građevinu gdje su ga prihvatili i pružili prvu pomoć. Kad se sve smirilo, u mulju oko mjesta gdje mu se brat spasio, nađena su tijela J.P.ove majke, oca i bake zajedno sa nekoliko artefakata koje ovaj čuva u plastičnoj kutiji. Vodeni val je odnjeo samo samo 423 života, ali među njima njegovu obitelj.

J.P. je tad bio srednjoškolac, pohađao je gimnaziju izvan Frejusa, bio je u kinu. Kad je izašao iz kina saznao je da se nema više gdje vratiti.
Priča mi to i iz plastiče kutije vadi i pokazuje svoje školske bilježnice, osobne dokumente, putovnice svoje obitelji, knjige o poslovanju obiteljskog  dućana…Mulj Frejusa među stranicama, papir još uvijek naboran od voda Malpassata.

Prošle godine je održano obilježavanje 50. godina ove tragedije, najveće katastrofe u Francuskoj…Danas su ostaci Malpasseta turistička atrakcija: http://www.mes-ballades.com/83/malpasset.htm

J.P ova priča je nevjerovatna, podsjeća me na iskaze prijatelja koji su preživjeli plavljenje New Orleansa nakon Katrine. Podsjeća me na stotine tisuća svedočanstava koje bi mogli sakupiti povodom pucanja brane Banquiao u Kini 1975. Bilo da se polako razvlači po poljima, bio da joj razina milimetarski raste, bilo da je tsunami, plimni val ili vodeni zid, razorna moć vode je velika

Sjećam se šetnje po otoku Visu. To je bilo 2004, ako se dobro sjećam. Nakon obilnih kiša šetali smo se po svježem zraku  i uživali u strmoj južnoj obali Visa. Došli smo do jedne do uvale. Po sred mjesta od nekoliko kuća se stvorilo riječno korito od kojih 3 metra dubine. Prethodne noći kiše sa visine otoka su ovuda protutnjale kao bujica. Jedna stara žena u kući tik do provalije plače i govori nam: “Nikad se nisam ovako preplašila u životu.”

Advertisements
Posted in: Poplava