Legenda o bijeloj ženi

Nisam bila iznenađena kad su mi ispričali priču o Bijeloj Ženi. Neki kažu da je plave kose i blijeda, drugi govore da je obučena u bijelo dok treći tvrde da se pojavljuje gola.

Legenda kaže da kad se brana pravila, u dolini koja je bila ispred brane su bila sela. Kada je došlo vrijeme da se tok rijeke Spreča preusmjeri i poplavi dolinu, većina ljudi koji su živili u selima su evakuirani, raseljeni, dodjeljeni su im stanovi ili im je zemlja otkupljena. Međutim, na kraju sela je bila jedna kuća u kojoj je živila mlada žena. Ona nije pristala da se odseli. Pred kuće je bio mezar njenog pre rano preminulog muža. Nije htjela da ga napusti ni pod koju cijenu. Prije nego što je dolina poplavljena sve su kuće još jednom pretražene, no od nje nije bilo ni traga ni glasa. Mlada žena se sakrila u naj tajnovitiji kut kuće, ispod stepenica da je nitko ne može naći i silom odvesti od njenog ognjišta, od njenog dragog. Tako je i bilo, zajedno sa svojim voljenim ostala je na dnu jezera.

Vila ili demon, nije bitno. Njen duh se ponekad ukazuje prolaznicima u noći. Dok autom prolaze cestom koja vodi oko jezra neki su rekli da bi vidjeli bijelu ženu kako stopira pored puta, moli da ju se odbaci do mjesta. Dok bi vozać na tren skrenuo pogled, nje više ne bi bilo.

U ratu je jedan momak skoro izgubio pamet! Preko puta u Puratiću je bilo kafićai idisko klubova gdje se izlazilo. Kako je put cestom oko jezera modrac dosta dug, a u ratu nije bilo goriva, u noćni život se išlo čamcem. Od Lukavca do Puratića je bilo kratko. Mladiću se htjelo ići van no nije našao nikod da ide sa njim pa se uputio preko jezera sam. Nije bio neki izlazak pa se poslije nekoliko piva odlučio vratiti kući, također sam. Sjeo je u čamac i stao veslati. Negdje na sredini jezera okrenu se i pored sebe ugleda blijedu golu ženu. Kažu da su ga ujutro našli kako sjedi u čamcu i trese se blijed i njem od straha.

Denis kaže da su to samo priče i da u njih pretjerano ne vjeruje ali i da njemu nije bilo svejedno kad se  (takođe tokom rata)  pješice zaputio cestom pored jezera. Bio je na fronti i smjena mu se nije završavala do devet naveče ali je silno želio da stigne kući te noći, sutradan je imao ispit na fakultetu u Tuzli. Oko jezera je vladao mrkli mrak i sam priznaje da se trzao na svaki šum i sjenu dok nije stigao do kuće. Cijelim putem koji je trajo oko tri sata premetao je u sebi vjerodostojnost te lokalne legende i strahujući da će i on u noći vidjeti jednu ženu kako se bijeli pored obale jezera.