Beograd, dan 1

Posted on 08/05/2010



Faza researcha u Beogradu otpočinje 7.04. Stižem u Beograd i nalazim se sa Markom iz Konteskst Galerije. Prvog dana se šetamo obalama Dunava i potom Save, od Zemuna do Droćola. Marko već ima ideju o tome što trebam vidjeti, na osnovu mojih natuknica.
Narativ o Tariku i Merimi se nakon epizode u Lukavcu nastavlja u Beogradu. Tarik i Merima stižu u grad i nalaze poslove vezane za rijeku – Savu ili Dunav.
Do tad znam samo da se u Beogradu odvija bogat noćni život na splavovima uz duž obala rijeka. O gradu, rijeci i odnosu grada i rijeke znam jako malo. Svaki podatak mi je dragocjen. Ispod je izvještaj prvog dana istraživanja.

Krećemo sa šetnjom od Zemuna, Marko  brzinski upućuje u povijesti Zemuna, Beograda: milenijumska kula, Zemun – zemunice, gradnja keja i tako dalje, dok se šetamo niz Kej Oslobođenja. Marko mi govori da je Zemunsko šetalište uz rijeku u najstarije šetalište u Beogradu, kaže da je sagrađeno prije 200 godina. Nedavno su počeli radovi na proširenju keja što se vidi na početnom djelu odakle započinjemo istraživanje.
Govori mi i o tome kako je to nedavno izgledalo kad je rijeka nabujala, skoro poplavila Novi Beograd i skroz prekrila plavne otoke na Dunavu, Veliko i Malo Ratno Ostrvo, Adu Međicu i Adu Ciganliju. Ukazuje mi na već legendarni restoran Venecija, koji kao da je vidio bolje dane.

Nailazimo i na prve splavove. Veći su uglavnom ugostiteljski objekti, tu i tamo na kojem manjem splavu je nečija vikendica. Neki izgledaju napušteno, neki rade, neki izgledaju kao da se tek spremaju za sezonu. Neki su na pola dovršeni, neki su na pola potopljeni, strše iz Dunava, hrđavi, čekaju spas ili uništenje.
Došla sam van sezone, neki splavovi još nisu krenuli sa radom, za većinu splavova ljeto je sezona kad se isplati raditi. Ipak ugostiteljsvo je razivijeno, ima splavova koji rade po cijelu godinu. Jedan od njih je Sv. Nikola, splav u marini gdje sjedamo na pivo, malo niže je je restoran Paša gdje je navodno genijalna riblja čorba. Ispred jednog splava zatičemo čovjeka koji slaže ogromne redove ispilanih drva. Sprema se za sezonu, sezona roštilja i ražnja.
Uskoro kreću ozbiljni splavovi. Zadivljena sam raznolikošću oblika i veličina istih, zadivljena sam stilskim ekperimentima, ni jedan splav ne liči na drugi. Očigledno je da su se vlasnici potrudili dati svojim splavovoma vrišteće identitete. Najzanimljiviji su oni koji imaju očite pretenzije da budu zeznuta, cool, okupljališta. Osobno, sumnjam da se u takvim ušminkanim prostorima može čuti nešto drugo od papanskih beatova i turbo folka i sresti ljude koji su nešto drugo od nabildanih mladića sa skupim autima i dobrih dugonogih ženskih u mini toaletama i visokim štiklama. Marko potvrđuje moje sumnje i kaže mi da je ovaj dio rijeke rezerviran za folk splavove što dokazuju i bizarno maštovite, razigrane, arhitektonske forme tih plutajućih klubova. Digresija: Tvrdim da turbo folk i ovaj novi R ‘n’ B imaju istu “bling” estetiku.

Između nizova tih fancy, clubby, hip splavova zatičemo par ribara. Njihov izbor lokacije za pecanje mi se čini jednako maštovit kao i arhitektura koju su izabrali za svoj rekreativni pejzaž.
– Ulovili se što?
– Ovdje? Pa i ne baš, to ovako malo, da mi prođe vrijeme. Ima boljih mjesta.
Jedna od ovih fotografija će se morati pretvoriti u sliku, akvarel…

Naša šetnja dolazi do Brankovog Mosta, splavovi se smjenjuju u svojim raznovrsnim oblicima i tipovima preko brvnarica do ogromnog Buddha splava. Usput nam je i splav odakle je svoju karijeru lansirao Aca Lukas. Nikad čula, no navodno je velika zvezda. Marko mi je kasnije poslao link da me “obrazuje”, stoga ovdje možete saznati o Lukasu. Što se više približavamo mostu, splavovi postaju smireniji, stariji. Prekoputa se već vidi da počinje centar Beograda, Kalemegdan. Tik do Brankovog mosta je splav Kolos. Nogometno igralište, sportski centar, kafić sve ogromno, na tri kata. Zatvoren, napušten. Ima neka priča o tom splavu, o kao velikim dugovima, samoubojstvu vlasnika itd. Napraviti ću poseban post ako bude zatrebalo. Između Brankovog i Tramvajskog (Starog Savskog) mosta su splavovi, gjde izlaze (da se poslužim Sarajevskim izrazom) FGR -Fina Gradska Raja. Među popularnijim je Povetarac, gdje sam par dana kasnije plesala na otvaranju.

Prelazimo Brankov Most i nastavljamo šetnju po drugoj strani obale ušća Save i Dunava. Šećemo se ispred na pola gentificiranog kompleksa magacina iza kojih prolazi pruga. Ta cijela obala izgleda kao potencijalni rudnik zlata u nekretninama, centar grada, na rijeci. Pitam se kako to da taj dio grada nije odavno izgrađen, preuređen, iskorišten? Tu su fine stambene zgrade u lošem stanju, dio magacina se još uvijek koristi kao magacin. Marko mi govori o kućama trgovaca koje su građene uz rijeku krajem 19st., no kako se Beograd kao grad uvijek povlačio od rijeke, djelom zbog plavljenja rijeke, djelom zbog zaštite i da se sam grad najviše razvijao duž uzvišenog hrpta koji se proteže iza Kalemegdana prema jugozapadu.
Prošli smo magacine za koje kasnije saznajem da se nazivaju Beton Hala, dalje se nastavlja šetalište sa pokojim splavom na vidiku. Prolazimo pored Kule Nebojša koja redovno plavi kad rijeka nabuja, te su je nedavno restaurirali tako da izgleda kao da je sagrađena prije 2 godine, a ne u 15 vjeku. Nastavljamo do Sporstkog Centra kristalnih oblika sve do početka Dorćola, nekdašnjeg Židovskog Kvarta. Tamo hvatamo autobus, simboličku minibus liniju koja vozi na najstarijoj autobusnoj ruti u Beogradu. Broj 24.
Tu i završava naša šetnja i moje prvi pogled u svijet ovog grada na rijeci.

Advertisements
Posted in: Beograd