Better late than never

Istraživanje na terenu, putovanje u Lukavac, obilazak brane Modrac i još nekoliko sastanaka u Tuzlanskom kantonu su aktivnosti koje sam pomno dogovarala i planirala tokom proteklih kišnih, tamnih sedmica. Stupila sam u kontakt sa svima – od direktora Javnog preduzeća Spreča do prof. Kunića sa Tuzlanskog Univerziteta i čekala razvedravanje da bi se upustila u svoju misiju.

Opremljena posuđenom kamerom, hardverskim audio snimačem, direkcionim mikrofonom i pecaljkom nabavljenih preko veze stigla sam u Tuzlu 09.06.2010. oko podne. Bila sam spremna i opremljena da snimim SVE što će mi trebati za moju video instalaciju: Voda bučno šiklja iz ventila, kapljice vode čine paru u kojoj se presijava duga, boje su sive i smeđe a sunčeva im svjetlost daje toplinu. Sve to HD, pa izbliza, pa usporeno. Ima da izgleda moćno kad se bude projiciralo na veliko platno.

Opremljena sam i pitanjima, provoditi ću intervjue, sve ću snimati, zapisivati, transkribirati….

U autobusu kojim sam stigla je bilo 150 stupnjeva celzija. Stigavši u Tuzlu imala sam petnaestak minuta da se presaberem i otkrijem način kako ću stići do Lukavca i brane.  Sišla sam u WC u podrumu autobusnog kolodvora da se osvježim. Vrata na WCima se nisu zatvarala.

“To je zbog poplave” obavjestila me je tamošnja “madame Pipi”.
“Još prošle sedmice smo imali velike poplave, sve su ceste bile poplavljene ovuda. Ovdje dole je voda bila do koljena, sva se stolarija iskrivila”.

“Čuj poplave? Znam da je padala kiša i da je bilo poplava okolo, al se nije ništa spominjalo u Sarajevu ili na dnevniku” govorim. “Nego, kako mi je najbolje do Lukavca, trebam do brane Modrac, taxijem?” nastavljam.

“Ma jok” kaže mi madame Pipi i priziva muškarca koji upravo izlazi iz muškog WCa. “Evo djevojka treba do Lukavca, kad krećete?”. Muškarac je očito šofer koji mi uljudno nosi torbu uz stepenice, obavještava da bus kreće za pet minuta i uzima 2,5 km za kartu.

Po ovom vrelom danu nešto mi govori da sam zakasnila. Mogla sam biti svjedokinjom recentnih poplava, sve to snimati, uvrstiti u rad, proživiti. Kako to da prošlih kišnih dana nisam ni pomislila da se elementarna nepogoda odvija istovremeno dok ja zamotana u dekicu pregledavam materijale istraživanja iz Beograda ili čitam ep o tome kako je Đerzelez Alija krenuo na Bagdat. Baš sam pozer. Tješim se da se moj projekt ipak bavi fikcijom, a ne sakupljanjem dokumentranog materijala o poplavama u Tuzlankom kantonu. Haj, jebaji ga. Better late than never.