Put pjevača

Danas sam se našla sa Damirom Imamovićem na kafi. Nekidan smo se usputno upoznali u gradu preko zajedničkih prijatelja. Učinilo mi se da bi mi on mogao pomoći oko mojih pitanja. Još uvijek imam osjećaj da tražim nešto ne znajući još što, znam samo da trebam više.

U ovoj fazi pročitala sam uvodnik Đenane Buturović u njenu antologiju “Usmena epika Bošnjaka”. Jasna mi je kronologija buđenja interesa  za usmenu literaturu ovih krajeva. Tko je počeo da skuplja i zapisuje te pjesme koje su obitavale samo u svijetu kolektivne memorije tradicije. Postaje mi jasno da su Parry i Lord smatrali da je usmena epika iz ovih krajeva toliko bitna radi toga što možda nudi odgovor na veliko Homersko pitanje. Da li su Ilijada i Odiseja djelo jednog čovjeka? Jasno mi je da su epovi pjevani u desetercu. Epovi se uglavnom pjevaju uz pratnju gusli, što je Sandžački instrument – Parry je svoja istraživanja uglavom provodio tamo jer se u ruralnom djelu sandžaka tradicionalni način pjevanja i najduže održao. U Bosni se koristi saz.

Od Damira sam saznala dragocjenu stvar, nisu samo epovi usmena literatura, tu su i lirske, epsko-lirske pjesme, romanse. Damir se bavi sevdahom koji je potekao iz lirske usmene tradicije. Kao obrazovani muzičar i kao nasljednik jednog od najvećih pjevača sevdaha Zaima Imamovića, Damir mi objašnjava metriku epskog deseterca i razvojni put melodija koje dolaze do nas i postaju prepoznatljivi sevdah. Ja od svega toga naravno jako malo pamtim. Moje znanje muzike i baratanje sa muzičkom terminologijom je ograničenije od mog znaja o epovima. Razlikujem riječi ton, ritam, nota.

Dok razgovaramo hvata me jad od vlastitog neznanja, očaj od pomisli na zdatak pred sobom i istovremeno ushićenje zbog istih razloga.

Damir mi predlaže knjigu Aide Vidan “Emborided With Gold, Strung With Pearls”. Spominje mi i “Prevarenu Povijest” Ive Žanića. Uviđam da je put pjevača, bilo Damira, bilo Parryevog epskog pjevača vezan za tradiciju uz koju se odrasta, koja se ne uči, koja je vlastita. Uz to Damirov put mi se čini i studioznim, intelektualnim i predanim.

Ponovno me hvata očaj. Kako da bez iakvog predznanja o pjesničkoj metrici, desetercu, odsječana od svake tradicije svoj još uvijek nepoznati narativ o Tariku i Merimi u sivoj budučnosti opjevam kao ep? Da li je moguće govoriti o desetercu danas? Na moje pitanje Damir odgovara: Naravno! Spominje mi Ahmeda Burića, koji je (čini mu se) napisao pjesmu u desetrcu u svojoj knjizi “Posljednje suze krvi i nafte”. Nedugo nakon što mi je to ispričao pored Trase prolazi sam Ahmed i to nam potvrđuje. Vodimo kratki razgovor sa njim o relevantnim autorima koji su se u BH bavili usmenom tradicijom. Spominjemo Munira Maglajlića i Hatidžu Krnjević, dok Ahmed predlaže kao najsuvisliju autoricu rahmetli Đenanu Buturović čiju sam antologiju maloprije spomenula.

Što se tiče mog epa riješenje je slijedeće: Valja osmisliti taj tekst, valja istražiti taj narativ, prikupiti materijale, a tek onda krenuti putem pjevača. Do tad prigodan video klip Damira Imamovića i link na FB stranicu njegove radio emisije SEVDAH CHANGES