Slapovi Save

Prokleta brana se prelila preko granica BiH. Tarik i Merima putuju u Zagreb na poziv Urban Festivala 2009. Tema festivala je Granica. Mjesto održavanja: obala Save. Fotografije, ribarske priče i izvještaj o prvom nizvodnom putovanju do Slapova Save.

Sonja, jedna od organizatorica festivala tada radi na organizaciji skele za njemačku umjetnicu Iris Hoppe koja treba da prebacuje posjetitelje sa Sjeverne na južnu obalu Save, pored mosta Mladosti. Sonja mi govori što je čula od skelara koji je angažiran da gradi skelu za Iris.

“Jesi ti čula za Slapove Save? Ovaj naš skelar mi priča da su tamo kod toplane neki slapovi. Kaže da su ovi iz toplane nabacali neki armirani beton u Savu da bi im se digla razina vode da im se nešt tamo bolje hladi ili šta ja znam.”
“Hmmm, interesantno” mislim.

Sonja i ja se jednog toplog dana zaputismo prema slapovima. Nalazimo se ispred kluba Močvara i krećemo se nizvodno. Idem se uvjeriti u postojanje Slapova Save.
Nakon mosta Slobode, ulazimo u što mi se čini, da je krug toplane. Prije toplane, počinje nešto što bi najbolje mogla karakrerizirati kao odlagalište građevinskog otpada. Komadi asfalta, građevinska šuta, komadi cigle, pločica, krhotine armiranog betona. Zvuk: hučanje vode inače tihe, Save nagovještava da smo došli do cilja. Hodamo među krhotinama. Došavši do obale ukaziju nam se slapovi.
Kao da posljedica zemljotresa, eksplozije ili erozije, krhotine se sa obale svaljuju u rijeku. Kao da  je tu nekad stajala zgrada koja se usljed neke davne katastrofe srušila u rijeku. Voda teče preko gromada betona. Jedan galeb balansira na komadu armature. A voda kao voda , teče i pravi vodoskoke tamo gdje se prelama. Sve je puno galebova.
U blizini velike cijevi iz koje suklja otpadna voda iz toplane srećemo ribara. To se samo rekreacija, govori nam. “Može li sa što uloviti?”. “Kako da ne!” odgovara. “Govori se da Bandić hoće ovdje na slapovima da napravi sportsko – rekreacijski centar. Rafting i sve!”
Raspitujem se o plovnosti rijeke. Sava u ovom dijelu nije plovna. To svi znaju. Kako to da su uzvodno parkirane riječne teglenice? Mogu proći ali samo kad rijeka nabuja dovoljno da teglenice mogu savladati slapove. Mislim na film Fitzcarraldo od Herzoga.
Silazimo prema rijeci. Strmina nasipa je izgleda, potpuno sazdana od gromada betona i odbačenih pločica. Tik uz rijeku, pored razvaljene betonske cijevi se sakrio još jedan ribar. Prizor me podsjeća na neku fantastičnu post-apokaliptičnu scenu, gdje samo najsmjelili preživljavaju u stalnoj borbi sa prirodom i mutantima.
Krećemo dalje. Nedaleko od betonskog ribara je još jedan izvor neke otpadne vode. Osjećamo smrad. Nizvodno od njega, sa druge strane obale, očito po vizuelnom i olfaktornom ustisku, je bujna pritoka svijetlo smeđe Kanalizacije. Nizvodno, a blizu je još jedan ribar. Peca u govnima.
Dižemo pogled, iznad kanalizacije se diže Jakuševac na čijoj visoravni prepoznajemo bagere koji preraspoređju smeće. Galebovi su po svuda. Koji horizont!
Skrenuvši sjeverno od rijeke ulazimo u krug brižno uređenog Peščeničkog akvatorija. To je sistem jezeraca namijenjen za izlete i rekreativni catch – and – release ribolov. Smrad od Jakuševca i kanalizacije se i ovjde osjeća.
Slapovi Save su zapravo brzaci Save. Bili bi idealni za rafting da nema te opasne armature i grubog betona. Tradicija epske geografije mi nalaže da ih i dalje zovem Slapovima, dok njihov potencijal  kao i blizina jedne visoravni i akvatorija sa mogučnošću objedinjavanja istih u sportsko-rekreativni centar budućnosti, nalaže da Zagrebačku epizodu romanse o Tariku i Merimi nazovem “REKREATVNI POTOP”